KROZ PROZOR, NIZ SOKAK

Vru}ina opustjela ^ar{iju. Pojave se samo rijetki, vjerovatno ih nu`da natjerala. Kroz prozor gjedam niz sokak, i razmi{ljam o ^ar{iji, o ljudima u njoj. [ta to ^ar{iju ~ini druga~ijom? Jesu li to prije svega njeni `itelji...?

U sokaku se pojavi Salih. Skuplja papire po ulici. Vru}ina mu ne smeta. ^ar{ija ne mo`e bez Saliha i sli~nih. Imaju pameti taman toliko koliko ^ar{iji treba da ih koristi za zbijanje {ala i kolektivnih predstava. Neki ih zovu ~ar{ijskim budalama. Da li preko njih ^ar{ija javno iznosi ono o ~emu se {apu}e me|u zidovima i u uskim krugovima...? Ka`u oni i ko krade i ko se s kim kurva. Bog im dao i kre{tav, prodoran glas koji dopire i do u{iju zatvorenih iza prozorskih zastora.

Kakva je razlika izme|u njih i dvorskih luda? Dvorske lude su bili umni ljudi, zabavlja~i koji su smjeli re}i caru ono {to podanici nisu a ~ar{ijske lude prenose rije~i pametnih ljudi koje oni sami ne smiju javno izre}i. Bili su, a i sada su glasnogovornici ^ar{ije. Samo se ne zna ko im sprema govorancije. ^ar{ija...?

Sjetih se ^ole. ~ar{ijskog {ereta. Pametan i duhovit nadasve. Spremao i prouzrokovao zgode o kojima se danima pri~alo. I danas se pri~a kada je potrebno dru{tvu podi}i raspolo`enje. I ni{anta{e sebi za `ivota napravio, sa ^ar{ijom se kraj njih fotografisao.

Pa Senine i Tarifine zgode. I kada izme|u se razgovaraju - sve je namijenjeno publici i usmjereno na njen utisak.

- Me{a, koga vi{e voli{: mene ili govno? - pitat }e Seno.

- Govno. Manje smrdi! - spika }e Me{a, starac koji je ve} u{ao u devetu deceniju. I on je

od Senine fele.

Neki dan usplahiren tr~i neki klinac, muhad`irr.

- [ta te tako upla{ilo, mom~ino? - pita kom{ija Haso.

- ^ar{ija-neri!

E, prvi put ~uh da postoje i djeca ~ar{ijaneri. ^ar{ijska, dakle djeca. I ona su obilje`ena.

I oni iz ^ar{ije {to fakultete zavr{e, pa rade va`ne, dr`avne ili druge poslove - nekako su druga~iji. Kada do|u u svoju ^ar{iju, ne razlikuju se od drugih. Dru`e se i imaju svoju zajedni~ku pri~u.

Igranje karata u ~ar{ijskoj kafani nije kocka. Igra se, u stvari, za ^ar{iju. A ona }e se opredjeliti i odrediti svoj odnos prema igra~ima bez ikakvih vidljivih kriterija. Va`na je ravnote`a u navijanju, te duhovitost i britkost u komentarisanju pobjeda i poraza. Tako su nekad igrali Mujo Vodnik i Rizo, obadvojica rahmetli. Danas tako igraju Adem i Muharem...

Rahmetli Safet Pobro... Svoju komunikaciju sa ^ar{ijom ostvario je preko fudbala, ^ovjek koji je cijeli svoj `ivot proveo u radnji i u d`amiji - na{ao je svoj na~in da u|e u ~ar{ijski svijet. Bio je "@eljovac" i, naravno najve}i rivali su mu bili navija~i "Sarajeva", ali su se u rasprave `u~no uklju~ivali i "Partizanovci" i "Zvjezda{i". Znali su mu "izvu}i" i van fudbala.

Ulazi Muhamed, knji`ar koji je ve} pre{ao sedamdesetu, u ~ar{ijsku kafanu. Sjedim sa Safetom, pijemo kahvu i raspredamo o "@elji". Kada sa vrata kafane ugleda Safeta, Muhamed zna~ajno provu~e prste kroz tek opranu, rijetku kosu daju~i do znanja da je uo~i petka. Kako je ve} kao stariji ~ovijek dobio dijete - to se sve uklapalo u scenu koju smo svi unaprijed znali. Neko bi od prisutnih nabacio:

- Aferim Mehmed-aga!

Drugi bi zna~ajno promrljali ne{to kao znak potvrde onoga {to je Muhamed najavljivao a, Safet je sve to ustreptalo posmatrao, objema rukama oslonjen na {tap, i tiho, gotovo {ap}u}i, govorio:

- Jam’te, ba. Jam’te, ba, ljudi.

Na kraju, ne izdr`iv{i, iz njega bi provalilo da ~itava kafana ~uje:

- Nemere, ba, ljudi! On je moje godi{te.