Redam ~ar{ijske likove kroz glavu, a onda, kao na filmskoj traci, pojavi se lik starog Hasan-efendije. U koporanu, sa prugastom ko{uljom bez kragne, keranom bijelom kapom i debelim nao~alama. Sam njegov lik ~ini ~ovijeka smirenim, blagim. Za razliku od onih ljudi koji vas umore nakon dvije re~enice, sa Hasan-efendijom mogli ste divaniti cijeli dan, a nijednog trenutka ne osjetite napor. Lijepo ga je bilo slu{ati.

Do`ivio je duboku starost, preko 100 godina. Bio je u~en. Pored poslova imama i vjerskog u~itelja bio je dobar vrtlar. Pri~ao mi je kako su u na{ kraj prvo u Deljke stigli paradajz i krompir i to od Bugara, a kisele jabuke od Nijemaca pa su se zvale {vabulje. Pri~ao je o insanima, vladarima, dr`avama. Mati bi pri~ala da niko nije bolje pazio `ene od Hasan- efendije. Sada, u dubokoj starosti, ima ~etvrtu - @epa~ku. Mati ih je smatrala kao bli`om familijom. Hasan-efendija nije bio srkletli osoba. Podsje}ao je na isto~nja~kog mudraca u bosanskoj izvedbi.

Jednom me mati zadu`i da ga autom odvezem kilometar-dva izvan grada, na O{ljak, kod Ahmet- efendinice. Vru}ina ba{ kao i sada. Kako }u mater odbiti, a i Hasan-efendija mi je bio drag ~ovijek. Samo me je ~udilo kako njemu ne smeta ova vru~ina. Pitao sam se {ta li njemu uop{te smeta. Kada ga ugledah na kanatama, ne vidjeh ni traga koji bi na njemu ostavila vru~ina. ^ini se da mu je ~ak i godila.

- Selam alejkum, kako ste?

- Alejkumu selam, hvala Allahu, dobro je. Kako je mati?

- Dobro je, hvala Bogu. Po vru~ini ne izlazi. Slabo joj srce. Poselamila je , `ao joj {to

i ona nemo`e sa vama kod Ahmet-efendince.

@ena @epa~ka, mr{ava starica, ali ~ibarasta - {to bi rekli stari ljudi. Sjedosmo u "stojadina" i ja, po inerciji odmah za cigaretu.

- Jesi li mi zaboravio ono za vranu? – upita efendija.

Sjetih se svog olahko datog obe~anja. Hasan-efendija pro~itao u drevnim knjigama kako je za skidanje mrene sa o~iju dobra `u~ od vrane. Mrena mu se po~ela navla~iti pa ne mo`e da ~ita.

Anga`ovao sam lovce, pa krenuo u lov na vranu. Ali vraga, ~im nas vrana osjeti, a to je ta~no na dometu pu{ke, lijeno prhne i udalji se taman toliko kolko joj treba da bude sigurna od lova~ke pu{ke. @alim se jednom starom lovcu a on }e meni:

- Te{ko }e{ ti ustrijeliti vranu. Ona ti bolan ima radare za metal. Eto probaj sa

drvetom nani{aniti - ne}e se ni pomaknuti.

Ispri~ah to sve Hasan-efendiji kao opravdanje, ali osta moja obaveza da u jesen kada jata vrana poklope kukuruzna polja, izvr{im svoje obe}anje.

Stigosmo pred Ahmet-efendinicinu ku}u. Nije ona daleko od ~ar{ije, ali je sav put uzbrdo. Iza|oh, otvorih prednja vrata "stojadina", a Hasan-efendija jo{ ne izlazi. Zamislio se. Gleda negdje u daljinu. Nakon nekoliko trenutaka okrenu se prema meni:

- Drago dijete, ostavi ti mene u dilemi.

- [to efendija? – iznenadih se.

- Eto, ti ni cigaretu ne ispu{i, a mi ve} na O{ljaku. Dok nije bilo tog auta, ja sam i{ao i

po sahat. Malo odmorim, sretnem ahbaba ili kom{iju, pa se malo izjegleni{emo.

Jes’ ovo, brate, rahatluk, ali kontam kako }e onaj dim iz tvoga auta u}i u bilje i

hajvane, a onda i u tebe. Ko{tat }e te ovaj rahatluk {to ne}e{ do~ekati moje

godine. Gust ti je `ivot, a moj rijedak, pa se odu`io. Kontam ~iji je `ivot bolji, moj ili

tvoj? Ne znam.

- "Moj efendija, neznam ni ja", pomislih. "Ostavi i ti mene u dilemi."