MUSA CAZIM CATIC

ZAMBAK
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak cist i bijel
Nevinosti poput tvoje
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje siri
A oko njeg leprsaju
Sanje moje ko leptiri
Misticnijem svojim krilom
Vjetrici mu pelud trune
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune
Ja taj miris zedno gutam
Dusa mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja dusa sanke snije.

"Nacelo je, da pjesnikova djela moraju biti tako napisana, kako mogu sluziti kao ogledalo stoljeca, u kojem je pjesnik pripadao i sviju dogadjaja, koje je pjesnik vidio ili o njima cuo."

Radovi
Kritike
Zivotopis
Mecena

 
   
   
Kritike  

Dajuci ocjenu o knjizevnom djelu turskog pjesnika Fuzalije Musa Cazim Catic je istakao gornju misao da bi opravdao izvjesne oscilacije u umjetnickim valerima poezije ovog turskog pjesnika, koja damonstrira i pocetnicke slabosti i optimalne umjetnicke vrijednosti. No, on je time ujedno, vise nesvjesno nego svjesno, indicirao i put prilazenja njegovoj vlastitoj poeziji i cjelokupnom njegovom knjizevnom djelu. Jer, ako je ma cije literarno djelo odraz veoma komplesnih zbivanja u sredini iz koje je knjizevnik proizasao, u kojoj je zivio i za koju je stvarao, onda je Catic svakako ilustrativna pojava u nasoj knjizevnosti.

N
ije bio svjedok zbivanja citavog stoljeca, ali u zbivanjima koja je dozivio, vidio i uocio u bosanskohercegovackoj muslimanskoj sredini kojoj je i sam pripadao, akumulirala su se zbivanja i razvojni procesi ne jednog nego vise stoljeca normalnog razvojanaroda koji su svoj historijski tok mogli normalno da prozive. Posljednji decenij proslog i decenij i po ovog stoljecasvjedoci su vrtoglavog traganja i upinjanja bosanskohercegovackih muslimana da na podrucjima materijalne i duhovne kulture evropske sfere izgubljeno nadoknada, da se ukljuce u privredne i kulturne tokove ostalog, neuporedivo brojnijeg dijela nasega naroda. Medjutim, to nije jednostavno znacilo i kidanje veze sa visestoljetnom tradicijom orijentalne kulturekojoj su i oni sami dali znacajan doprinos, a ponekad u knjizevnosti bili i njeni rodonacelnici, nego okretanje suvremenoj jugoslovenskoj knjizevnosti koja se vec slijevala u tokove evropske literature. Za knjizevnog historicara mogu biti veoma zanimljiva ispitivanja knjizevnosti ovoga vremena i ove sredine iz jednostavnog razloga, sto tu nema niti jednog izrazitogpredstavnika jednog odredjenog knjizevnog pravca. Dva i po decenija ne bi bilo suvise kratko vrijeme da se u njemu pojavi, razvije i dade tipicne predstavnike ma koji knjizevni pravac, ali je suvise kratko vrijeme da se pojave, razviju i dadu tipicne predstavnike knjizevni pravci koji su u evropskoj, pa iu jugoslovenskoj knjizevnosti egzistirali vise od jednog stoljeca. Zato je, pored velikog broja dobronamjernih skribomana, kod nekoliko istaknutijih knjizevnika, koji su stekli izvjesno mjesto u jugoslovenskoj knjizevnosti, veoma uocljiv njihov raznovrsni knjizevni rad i po sarolikosti knjizevnih rodova, i po orijentaciji, i po izrazu.

M
usu Cazima Catica kao umjetnika i njegov heterogeni knjizevni rad, nastao iz potrebe sredine ali izvanrednog njegovog zanimanja za sve pojave u zivotu bosanskohercegovackih muslimana njegovoga vremena, ne bismo mogli lako shvatiti kad ne bismo istakli sta je sve do Catica uradjeno i sa kakve je knjizevne i uopce kulturne platforme on zapoceo svoj rad da bi se vinuo do zapazene vrijednosti jugoslovenske literature. U knjizevnom djelovanju bosanskohercegovackih muslimana vidljiva su dva uporedna toka sa jedinstvenim izvoristem iz kraja XVI stoljeca: mnogo plodniji na orjentalnim jezicima (arapskom, turskom i perzijskom) i znatno skromniji, i po predstavnicima i po rezultatima, na bosanskom jeziku. Razlog je sasvim jednostavan. Dok je na zapadu latinski jezik bio jezik nauke i u neku ruku internacionalni, na istoku je njegov pendant bio arapski jezik. Obrazovani pisci stvarali su na orijentalnim jezicima iz zelje da im ime bude poznato i van granica njihove uze domovine, a osim toga poznavali su bolje i gramatiku i stilistiku orijentalnih jezika nego svoga maternjeg jezika. U svojoj veoma zapazenoj diseraciji "Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti" dr Safvetbeg Basagic je dokumentovano dokazao koliko je bilo zivo interesovanje za knjizevnostkod bosanskohercegovackih muslimana, kakav su dragocjen obol oni dali orijentalnoj knjizevnosti i kako su se lijepo u njoj afirmirali.

S
asvim drukcijim tokom razvijala se knjizevnost na narodnom jeziku. Od prve poznate pjesme
"Chirvat türkisi" iz 1588/89. od nekog Erdeljca Mehmeda pa do "Ibrahim terzije" iz posljednih godina XIX stoljeca od Hamze Puzica iz Mostara ta knjizevnost nije poznavala vecih ni tematskih ni umjetnickih varijacija. Dok se u prvoj poznatoj pjesmi osjetio dah renesansne putenosti i lascivanosti, objektivni razlozi
su uslovili da se taj dah tek povremeno zadrzi vecinom kod anonimnih pjesnika, cak sa istom leksikom i jezickim karakteristikama, ne evoluirajuci ni malo u onom pravcu kako je evoluirala suvremena knjizevnost u susjednoj Dalmaciji, a kasnije i u ostalim nasim krajavima van Bosne i Hercegovine. Tematski, ona se neznatno diferencirala novim knjizevnim vrstama ilahijama i arzuhalima (politickim satirama ili politickim poslanicima); i rjedje nadahnuta narodnom pjesmom, a to je bilo i suvise malo da bi se na tim osnovama mogla nadgraditi moderna literatura. Kraj XIX stoljeca obiljezen je veoma zivim interesovanjem jednog dijela bosanskohercegovackih muslimana za sva kulturna, ekonomska i pliticka zbivanja koja su im se nametnula definitivnim otcjepljenjem BiH od turske imperije u cijem su se sastavu nalazili nesto vise od cetiri stoljeca. Neocekivano kidanje ove organske cjeline u pocetku je kod njih izazvalopravu konsternaciju koja se manifestovala u nekoliko jacih talasa emigracije muslimanskog stanovnistva Bosne u Tursku, u pasivnoj resistenciji (poslije neuspjelog ustanka Srba i Muslimana u istocnoj Hercegovini 1882. god.) i u odbijanju da pohadjaju skole koje je austrougarska vlast otvarala u ovim krajevima.

A
li, vec par godina iza okupacije (1878.) JAVLJAJU SE TREZVENIJI GLASOVI O POTREBI OBRAZOVANJA BOSANSKOHERCEGOVACKIH Muslimana, koji daju makar i skromne rezultate. Nekoliko omladinaca obrazovalo se u modernim srednjim skolama u Bosni ili na univerzitetima u Zagrebu i Becu i oni su, osjecajuci vaznost knjizevnosti, poceli i sami da se bave knjizevnim radom nastojeci da on ima prvenstveno didakticki, pa tek umjetnicki karakter. Rijetki casopisi i listovi u Bosni (Bosanska vila,Bosnjak i Nada u Sarajevu, te Zora i Osvit u Mostaru) bili su prvi vodici jednom manjem krugu pisaca u ucanju abecede knjizevnosti. A kad je od 1895. do 1900. i Matica hrvatska u svojim edicijama pocela izdavati i zamasnija djela pojedinih pisaca (Edhem Mulabdic, Osman Aziz), vec se moglo s pravom govoriti o knjizevnom pokretu, ne u smislu jednog odredjenog knjizevnog pravca, nego o pokretu koji u sebi sjedinjuje sva literarna nastojanja, pocev od edukativnih do cisto artistickih, koja su se inace etapno javljala u ostaloj jugoslovenskoj knjizevnosti. Casopis "Behar", pokrenut u Sarajevu 1. maja 1900. godine, pokazao je kako je neznatan broj onih koji su se bavili knjizevnim radom i kako je bio mali broj onih koji su mogli i znali literarno stvarati. Mozda je za ilustraciju knjizevnog interesovanja jedinstven primjer bas casopis "Behar", koji za deset godina svoga izlazenja nije osjetio nedostatak pretplatnika, ali je i suvise tesko osjecao nedostatak suradnika. Cak je jedan broj drugog godista njegov urednik dr Safvetbeg Basagic sam ispunio svojim radovima potpisavsi ih raznim pseudonimima kako bi izgledalo da ima veci broj suradnika. U ovo doba svaki iole pismeni covjek mogao je sloviti i slovio je kao knjizevnik ove sredine. Zadatak knjizevnosti je bio jasno formuliran: odgajanje muslimanskih masa u islamskom duhu i postivanje zdravih narodnih tradicija, isticanje vrijednosti rada kao izvora blagostanja, unapredjivanje ekonomike racionalnom obradom zemlje i modernom trgovinom, te prosvjecivanje i obrazovanje sirokih narodnih slojeva. A da takve teme citaoci lakse shvate i prihvate, sve je trebalo biti prozeto romantikom, posebno idilicnom i romanticnom ljubavlju.Pitanje knjizevnog jezika nije bilo tako akutno kao pitanje same literature. Usmena narodna poezija bila je neiscrpan rezervoar jezickog, pa i tematskog fundusa ovih muslimanskih pisaca, a udomaceni barbarizmi, prvenstveno turcizmi i arabizmi, isto tako su bili dobro dosli njima kao i nemuslimanskim piscima koji su u davanju lokalnog kolorita svojoj poeziji ili prozi obilno posezali za njima. Rezultat takvog napora je pojava dosta velikog broja imena u "Beharu" , ali ne I knjizevnika, jer je iz poplave tih imena svoje knjizevno ime opravdao veoma mali broj njegovih suradnika, kao i suradnika kasnije pokrenutog casopisa "Gajret", koji su nadzivjeli svoje vrijeme i svoju epohu i ostavili trajniji spomen ne samo u knjizevnosti bosanskohercegovackih muslimana, nego i u cijeloj jugoslovenskoj knjizevnosti. Svakako najblistavije ime te epohe je Musa Cazim Catic, cije knjizevno djelo predstavlja sublimat najboljeg sto je u toj knjizevnosti stvoreno do daleko iza prvog svjetskog rata. Catic pripada mladjoj grupi prve generacije bosanskohercegovackih muslimanskih pisaca kojoj su pripadali Osman Djikic i Avdo S. Karabegovic, u dosta velikom broju onih koji su pjevali, uz Catica i jedini koji su pokazivali i dokazivali svoj talenat.

Zivotopis Muse Catima Catica