(rodjeno mu je ime Cazim, Musa je nadimak)
rodio se u Odzaku u Posavini "na Mevlud one godine kad je Svabo dosao u Bosnu", a to je 12. marta 1878. godine u sitno posjednickoj porodici.Otac njegovHasan bio je bojezljiv, ali je vodio strogo racuna o obrazovanju svoga sina.Zbog toga je Cazim jednovremeno pohadjao mekteb (pocetnu vjersku skolu) i osnovnu skolu, koju je zavrsio poslije oceve smrti. Majka mu se poslije smrti muza preudala za Aliju Dervica, brijaca iz Tesnja, i kad je Cazim zavrsio osnovnu skolu, preselili su se u Tesanj, gdje je on ucio zanat kod svoga ocuha i istovremeno pohadjao tesanjsku medresu u kojoj je osobit utjecaj na nj izvrsio tesanjski muftija Mesud efendija Smailbegovic.

Bio je izuzetno darovit ucenik, pa je vec u medresi dobro naucio arapski, turski i perzijski jezik. Iz toga doba ostala su mu u rukopisu nekolika manja prepjeva s turskog jezika, kao i par naivnih, vrlo slabih izvornih stihova. Godine 1898., kad je navrsavao dvadesetu godinu zivota i kad je morao da bude regrutovan, pobjegao je u Tursku da bi izbjegao vojnu obavezu. U Carigradu se upoznao sa Osmanom Djikicem, tada ucenikom Sultanije (plemicki licej). Pred polazak u Tursku dao je punomoc svome ocuhu da proda jedan dio njegove zemlje i da mu od toga novca salje mjesecno po 50 kruna. U pocetku posiljke su isle redovno, ali su kasnije prestale stizati, pa je zbog twskih materijalnih prilika morao napustiti skolovanje i vratiti se u domovinu. Iz Beograda su mu Osman Djikic i Avdo Karabegovic, koji su ga upoznali i s Jovanom Skerlicem, omogucili povratak u Tesanj. Vec u Turskoj pocele su njegove materijalne nevolje koje su, vjerovatno, utjecale na gubljenje zivotne orjentacije njegove. Poslije incidenta s ocuhom i majke zbog neracionalno potrosene njegove imovine veze s porodicom postale su vrlo labilne i jedina cvrsca veza bila je njegova sestra Hasnija rodjena onih dana kad im je otac umro. Odmah po povratku iz Turske uzet je u vojsku koju je sluzio tri godine u Tuzli i Budimpesti. Tada pocinje i njegova suradnja u "Bosanskoj vili" sa izrazito nacionalistickim i antiaustrijskim pjesmama. No averzija prema vojsci i Austriji brzo je splasnula i on je cak dobio cin strazmestra (narednika), a vec je tada usvajao i navike boemskog zivota. Nakon odsluzenog vojnog roka uz pomoc i nagovor muftije Smailbegovica 1902. godine ponovo je otisao u Carigrad. Jedno vrijeme je slusao predavanja u
Mektebi Numunci Terreke medresi, ali - nezadovoljan nacinom obuke - polozio je diferencijalni ispit iz opceobrazovnih predmeta, upisao se u cetvrti razred gimnazije i zavrsio ga. Materijalne neprilike ponovo su ga prisilile da se vrati u Tesanj. Potporom Ademage Mesica otisao je u Sarajevo, polozip prijemni ispit i upisao se u Serijatsku sudacku skolu (Nuvvab), koja je pripremala ucenike za visa vjerska zvanja i serijatske suce.Veoma neuredan zivot, nocni izlasci iz internata i pijanke cesto su ga dovodili u sukob sa strogim internatskim propisima tako da je u cetvrtom razredu iskljucen iz internata, a kasnije i iz skole. Zavrsni peti razred polozio je kao privatan ucenik tek po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade u Sarajevu i uz pismenu obavezu da nece reflektirati na mjesto serijatskog vjezbanika i suca. Diplomski ispit polozio je
3. novembra 1908. godine. Uz potporu Ademage Mesica otisao je u Zagreb i 1909. i 1910. godinu proveo kao student Pravnog fakulteta, ali ni jedan ispit nije polagao. Potpuni nemar za studije, stalno piancevanje po gostionicama i kafanama, skromna sredstva stecena knjizevnim radom vise nago oskudnom pomoci svoga mecene zbog boemskog zivota, beskrajni razgovori o knjizevnosti s Matosem i drugim hrvatskim pjesnicima, koliko god su bogatili njegov duh i uvlacili ga u pjesnicki svijet, toliko su mu donosili neprilika i odbijanje pomoci onih koji su ga inace materijalno potpomagali. Koliki je bio njegov nemir prema svemu sto nije spadalo u sferu njegovog interesovanja i dnevnih preokupacija pokazuje ovaj slucaj:

Pjesnik Ivan Turski potrazio ga je jednog dana u Kazalisnoj kafani , upoznao se s njim odveo ga I jednu radnju i potpuno ga odjenuo i obuo.Par dana nakon toga Catic je sve zalozio, s drustvom propio i ponovo se nasao u svom pohabanom odjelu, jer zalozene stvari nije mogao iskupiti ni tada, ni ikada poslije. Bez materijalnih sredstava morao se povratiti u Tesanj. Privremeno se zaposlio u banci i opet bio otpusten zbog neurednog zivota. Ni u Bijeljini kao pisar u gruntovnici nije dugo ostao. Jos jednom je bio pokusao da studira pravo u Zagrebu, ali drustvo i stari boemski zivotodvukli su ga opet od studija, pa se ponovo vratio u Bosnu, povremeno i kratkotrajno nalazeci posao u listovima Muslimanska sloga i Sarajevski list u Sarajevu ili u banci u Tesnju. To je i najteza godina njegovog zivota. Iz njegovih sacuvanih pisama vidimo kakve je teske casove prozivljavao i kako mu je bila veoma bliska ideja o samoubistvu. Ali, istovremeno je upravo zacudjujuca njegova stvaralacka aktivnost i plodnost.Nikada ni prije ni poslije nije stvarao vise ni bolje nego godine 1912. Kakve je teske casove prozivljavao te godine svjedoci ova potresna prica njegovog mladjeg druga i pjesnika Nazifa Resulovica koji je 1912. godine bio ucitelj u Odzaku: "Polovinom aprila 1912. godine a jednog krasnog predvecerja cobancad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga cudaka gdje lezi pod sljivama... U tom zapustenom cudaku panduri otkrise Musu Catica koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava a pracen bijedom i nevoljom, bijase krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stricevica (Mehmeda) i spasi napaceno tijelo svoje i izmoreni duh svoj.Pred Odzakom je sacekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prodje onako otrcan i neugledan"... Tu mu je stigla od Ademage Mesica novcana pomoc i poziv da dodje u Tesanj. Predkraj maja napustio je zauvjek svoje rodno mjesto.

Ademagin poziv uslijedio je na ocajnicko pismo Caticevo od 15. maja 1912. godine u kome nagovjestava da bi mogao dokoncati u valovima Bosne ako mu se ne pomogne i ne nadje zaposlenje.U Tesnju je ostao do pocetka januara 1913. godine kad je tamo dosao mostarski knjizar, kasnije vlasnik stamparije i casopisa "Biser" Muhamed Bekir Kalajdjic koji ga je nagovorio da podje s njim i preuzme urednistvo "Bisera". Materijalno osiguran ali i zarobljen radom, s ogranicenjima koja mu je Kalajdjic - uz krace i dozvoljene ekskurzije radi relaksacije - cak i u njegovom privatnom zivotu postavio, Catic je neshvatljivo mnogo radio. Za godinu i po dana (do mobilizacije); pored uredjivanja "Bisera" i suradnje u njemu, za Kalajdjicevu Muslimansku biblioteku preveo je ili napisao 12 knjiga. Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine i uskoro zatim mobilizacija povukli su i Catica u vrtlog ratnih zbivanja. Najprije je mobilisan u Tuzlu, a ubrzo premjesten u Oerkeny u Madjarskoj.Tu ga stega njegovog poslodavca nije mogla doseci i on se ponovo prepustio boemskom zivotu koji ga je vrlo brzo odveo u smrt.Kad se jedne noci u zimu 1914. godine u Oerkeny-u vracao u kasarnu pijan sa jedne zabave, pao je u snijeg. Nasli su ga u snijegu polumrtva. Nahlada se brzo razvila u tuberkolozu, pa je polovicom marta 1915. godine otpusten kuci kao neizljeciv. Upravo je tragicno jedno njegovo pismo iz ovih dana i povodom otpustanja iz bolnice. Molio je da ga zadrze u bolnici jer je bio beskucnik, a ustrucavao se da ga siromasna sestra Hasnija izdrzava. Ademaga Mesic stavio mu je na raspolaganje posebnog lijecnika i sve sto mu treba, ali on je bio neizljeciv. Umro je 6. aprila 1915. godine navrsivsi tek 37 godina zivota. Ratne prilike vjerovatno su bile uzrokom da ni jedan dnevni list ni casopis nije cak ni registrovao njegovu smrt. Tek godinu dana kasnije, u antidatiranom trobroju "Bisera" izasao je topao enkrolog od njegovog druga i prijatelja Semsudina Sarajlica, a iste godine i kraca biografija i prikaz njegovog knjizevnog rada u "Sarajevskom listu" od Hamzalije Ajanovica. Petogodisnjica smrti Caticeve obiljezena je jednim brojem "Novog vijeka" (Sarajevo) prilozima njegovih najblizih suradnika: Abdurezaha Hifzije Bjelovca, Saliha Mesica, Hamdije Kresevljakovica, Huseina Djoge (Dubravsica) i drugih. - Manjim prilozima u casopisu "Novi behar" evocirana je uspomena na pjesnika povodom 25-godisnjice i 30-godisnjice njegove smrti i ....Musa Cazim Catic je potpuno pao u zaborav. U citavom ovom razdoblju samo su napisana dva solidna eseja o pjesnikovom knjizevnom radu: od Tina Ujevica i Ahmeda Muratbegovica. - Tek 1928. godine, prigodom proslave 25-godisnjice Muslimanskog kulturnog drustva "Gajret" izdata je mala zbirka njegovih izabranih pjesama u redakciji A. H. Bjelevac i s predgovorom (biografijom) od Hamdije Kresevljakovica. Tom prilikom otkriven je i nadgrobni spomenik na do tada zapustenom grobu pjesnikovu. I kao sto to obicno biva kad su djela jednoga knjizevnika razasuta po vec rijetkim i tesko dostupnim casopisima i listovima, sacuvanim iskljucivo u vecim bibliotekama ili kod starijih pasioniranih bibliofa, izgubi se svako sjecanje na covjeka koji je u kulturnom zivotu jednoga naroda predstavljao znacajnu velicinu. Takva sudbina pratila je i Catica, za cijeg je zivota (1914.) objavljena jedina zbirka njegovih pjesama, danas vec prilicna bibliofilska rijetkost, nazalost ne i najboljih, nego samo nastalih do 1908. godine i po izboru nakladnika a ne autora. U posljednje vrijeme nesto zivlje zanimanje za nasu kulturnu bastinu, njeno osvjetljavanje kao i ukazivanjena vrijednost koje su je stvarale, izvuklo je i Catica iz zaborava. Pedesetogodisnjica njegove smrti animirala je, u prvom redu, gradjane Tesnja, grada koji je on osjecao kao svoje rodno mjesto i u kome je svaki put nalazio utjehu i utociste, pa i posljednje, da dostojno oboljeze ovu obljetnicu, uz ostale kulturne manifestacije, izdavanjem studije Musa Cazim Catic, a zatim i izdavacko poduzece "Zora" da ukratkom razmaku izda Caticeve Izabrane pjesme i izbor Pjesama u ediciji "Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti"(!?). Pojavu sve tri ove knjige naucna i kulturna javnost toplo je pozdravila i recenzijama o knjigama ukazala na neospornu umjetnicku vrijednostpoezije ovog sticajem prilika zaboravljenog pjesnika. Prezentirajuci povodom proslave 90-godisnjice pjesnikovog rodjenja Sabrana djela Muse Cazima Catica javnosti se pruza mogucnost da svestrano upozna stvaralacki rad ove tragicne licnosti, cija je sudbina slicna sudbini mnogih njegovih suvremenika - fizicki slomljenih nedacama zivota, ali duhovno jakih da nadzive svoju smrt i svoje vrijeme i da ostave trajan spomenik svoga bitisanja